Nepoznato o poznatome

srijeda, 22.10.2014.

Lilioceris Lilii

Pamćenje se polako vraća...a oni koji su odgovorni za ovu privremenu amneziju trebali bi početi razmišljati o bijegu...što dalje od mene...naći ću vas i pojesti...Lilioceris će pojesti sve do zadnjeg Ljiljana...

22.10.2014. u 20:45 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 08.10.2014.

Zbogom?..

Jest da sam slutio već danima da me netko promatra i prati, ali ovo doista nisam očekivao. Provaljeno mi je, naime, u stan. I koliko vidim, jako profesionalno (znam prepoznati takve stvari). Srećom, dokumenti su na mjestu, ni ja nisam od jučer... Naravno, na nadzornim kamerama ništa. Ne znam koliko ću još vremena imati prije nego dođu po mene i koja će odluka biti, da li nova relokacija ili nešto još drastičnije, ali kako god okrenem, to je vjerojatno kraj ovog bloga. Vjerojatno bih ga trebao izbrisati - ali neka, neka stoji zasad... Kao da oni nemaju način da ga i sami obrišu ako je potrebno.

Zanima me hoće li me vratiti u aktivni status. Volio bih to. Ali jebemu, s njima nikad ne znaš. Ako sam išta naučio kroz sve ove godine, to je to.

08.10.2014. u 11:29 • 1 Komentara • Print • #

utorak, 16.09.2014.

Blagoslov zemlje

Neću baš pisati recenzije knjiga, ali eto, upravo sam pročitao “Blagoslov zemlje” Knuta Hamsuna, knjigu čiji je prijevod na hrvatski čekao daleko previše godina da ugleda svjetlo dana… (pa, od smrti prevoditelja, uvjetno rečeno). Knjiga nije bez razloga 1920.g. dobila Nobelovu nagradu. Kako kažu u recenzijama po internetu, “Riječju: književni "evergreen" iliti zimzelena knjiga za sva vremena. "Veća od života", nadahnuta je to priča o ustrajnosti norveškoga gorštaka-težaka te njegovom silnom trudu, ljubavi i vjeri u "blagoslov zemlje". Potpuno se slažem. Ali i ne mislim da je svatko treba pročitati. Nije svaka knjiga za svakoga.

Evo par citata:

Ljubav pametnog zaglupi; Isak joj je htio na svoj način ugoditi, pa pretjera. "Što sam ono htio kazati?" započne on. "Ti ne trebaš kopati krumpir. Ja ću ga kopati kad se večeras vratim."
I uze sjekiru i ode u šumu.
Ona je slušala kako siječe stabla, nije bilo daleko i čula je po lomu da su to velika debla. Poslušavši časak, iziđe iz kuće i uze iskopavati krumpir. Ljubav glupog opameti.

Gore u pustoši svako godišnje doba ima svoja čudesa, ali su stalni i nepromjenjivi oni tamni, neizmjerni glasi neba i zemlje, ona tamnoća šume, ona prijaznost stabala, to da si uvijek okružen sa svih strana. Sve je teško i blago u isti mah, svaka je misao ovdje moguća.

Rijetko je znao koji je dan, što će mu to? Nije imao mjenica koje treba unovčiti. Križići u kalendaru kazivali su mu kad će se koja krava oteliti, Ali je znao da do Svetog Olafa u jesen mora unijeti sve sijeno, znao je kad je u proljeće stočni sajam i da tri tjedna nakon toga medvjed izlazi iz pećine. Tada je sjeme već moralo biti u zemlji. Znao je sve što je morao znati.

Do srži je seljak s brda i ratar je što svom silinom obrađuje zemlju. Uskrsnuo je iz davnine i pokazuje u budućnost, čovjek je iz prvog doba ratarstva, prvi naseljenik, devet stotina mu je ljeta, a ipak je i čovjek naših dana.

Nekad mi se čini da je takav život daleko jednostavniji.

16.09.2014. u 19:25 • 0 Komentara • Print • #

petak, 29.08.2014.

Značajne godine: 1925.

Kako su neki periodi u ljudskoj povijesti bili od ogromnog značaja, tako se i neke konkretne godine ističu po svojoj bitnosti - godine kad je došlo od velikih povijesnih otkrića i događaja više ili manje poznatih (a u nekim slučajevima, svakako, i potpuno nepoznatih). Pa sam odlučio kroz ove postove dati pregled barem nekih od manje poznatih zbivanja iz godina za koje ne bismo na prvu rekli da su značajne.

1925. godina je bila, po svemu sudeći, godina velikih zbivanja i oprečnosti. Weiner Heisenberg je začeo modernu teoriju kvantne mehanike (po vlastitoj izjavi, inspiraciju je dobio "iz magle"), Albert Einstein je pisao o fotonima u svom radu “Remarks on the present situation of the theory of light", iz dirižabla je iznad Long Islanda snimljena pomrčina sunca, a Robert A. Millikan je obznanio otkriće kozmičkih zraka. Mussolini je raspustio talijanski parlament i uspostavio diktaturu, a Albanija je postala republika. Virginia Woolf objavila je "Gospođu Dalloway", a Hitler "Mein Kampf", dok je G.B. Shaw dobio Nobelovu nagradu (koliko mi je poznato, bez ikakvih kontroverzi). U Sarajevu je održana velika proslava tisućgodišnjice krunidbe kralja Tomislava, a oformljena je i Hrvatska narodna stranka.

No, osim povijesnih događaja, zabilježene su i stvari koje zadiru van poimanja uobičajenog. U Grčkoj se na Krstovdan (blagdan iz starog liturgijskog kalendara) pojavio veliki križ na nebu, što je izazvalo priličnu pomutnju koju je na kraju raščišćavala policija. SAD je poharao najrazorniji uragan u povijesti te zemlje. Istraživač Percy Fawcett je nestao u Amazoni pod nerazjašnjenim okolnostima. Zabilježen je i možda najuvjerljiviji slučaj komuniciranja s duhovima u Kaliforniji, a iste su se godine dogodila i nova viđenja u Fatimi te je zabilježen rad vidovitog mesmerista Edgara Caycea. Mogao bih tako nabrajati unedogled - a većina bi se ovih slučajeva mogla objasniti mesmerističkim principima. Posebno jedan, koji ne smijem navesti direktno, ali mogu natuknuti da se radi o smrti jednog umjetnika koja je proglašena prirodnom (točnije, uzrokovanom bolešću) iako u njoj, zapravo, nije bilo ništa prirodnoga. Ali taj je čovjek bio mesmerist, to sa sigurnošću mogu reći. Pa makar o mnogo toga morao šutjeti.

29.08.2014. u 02:05 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 10.08.2014.

Čudnovata smrt

Jeste li se ikad zapitali koje su najčudnije smrti ikad? Ja, eto, jesam. Danas sam nekako morbidnog raspoloženja, štošta mi se vrti po glavi - valjda sam nakon tolikih godina bavljenja baš tim poslom previše toga vidio i doživio da bih se mogao tek tako naviknuti na miran život, pa mi mozak stvara kojekakve konstrukcije i misli. Nisam ipak spalio one dokumente, još čekam da vidim hoće li stići kakva direktiva što s njima moram napraviti, s obzirom na ono što se tamo desilo. Tko zna što i mene čeka. Lagao bih da kažem da se nimalo ne bojim - nepredvidljivo je sve, čak i kad se čovjek makne od toga. Zato se unaprijed ispričavam što sad pišem pomalo nesuvislo, stvarno sam nekako... čudno raspoložen ovih dana.

Uvijek sam mislio da bih jednog dana rado umro spektakularno, onako da se o tome piše. Ali kad gledam kako su sve ljudi umirali... Ne znam više. Recimo, kažu da je antičkog političara Draka ugušila gomila ogrtača koje su na njega nabacali građani, iako sam sklon sumnjati u tu priču. Čak mi vjerodostojnije zvuči podatak da se prvi kineski car, Qin Shi Huang, slučajno ubio nagutavši se žive u uvjerenju da će tako postati besmrtan (hm, mnogi su nastradali u potrazi za besmrtnošću kroz povijest, siguran sam). Pa ima priča o jednom Austrijancu u šesnaestom stoljeću koji je slomio vrat kad je pao spotaknuvši se preko - vlastite brade koja je bila metar i pol dugačka (pa ti puštaj bradu...) A mnoge od tih priča natjeraju čovjeka da se zapita što točno stoji iza njih, kakav nadnaravni ili mesmeristički utjecaj - recimo, George Herbert čija se smrt pripisuje prokletstvu piramida (ugrizao ga je komarac, pa se porezao po ubodu tijekom brijanja, porezotina se inficirala i izazvala mu upalu pluća od koje je umro). Piramide ili ne, ali to zvuči neobično, morate priznati. Tko zna koliko je takvih smrti bilo, a da nisu zabilježene? Posebno u vrijeme haranja tuberkuloze - zasigurno znam za jedno domaće poznato ime dvadesetog stoljeća koje je navodno umrlo od tuberkuloze, a da iza toga stoji nešto sasvim drugo. Ne, doduše, prokletstvo piramida, ali... Ma bolje da to ni ne spominjem kad ne smijem napisati o čemu - i o kome - se točno radi.

Jedan vrlo neobičan slučaj datira iz 2004., kad se u Manchesteru dogodio pokušaj ubojstva 14-godišnjaka. (Skoro) ubojica, stariji samo godinu dana, navodno je ubio svog prijatelja zbog starije žene u koju su obojica bili zaljubljeni. Samo, kad su pokušali ući ženi u trag, ispostavilo se da je to nemoguće - bivša špijunka upotrijebila je sva svoja znanja da nestane bez traga (kad bi to barem bilo tako jednostavno...) Ali, na kraju se pokazalo da je žrtva izmislio ženu-špijunku koja je onda (skoro)ubojici naredila da ga ubije - dakle, to je bio jako elaboriran pokušaj samoubojstva (ili pak jako dobro osmišljeno povlačenje iz aktivnog statusa neke stvarne špijunke...)

A bolje da ne krenem o čudnovatim samoubojstvima... Od srebrnog metka, preko autodekapitacije i zazidavanja samog sebe u grobnicu, pa do automumifikacije ili već spomenutog pokušaja dosezanja besmrtnosti uz pomoć žive ili nečega još opasnijeg. Dosta se toga i zataškalo, posebno kad se radi o samoubojstvu/smrti poznatih. Zapitajte se što je točno iza čije smrti ili samoubojstva stajalo, i koliko je teško ući istini u trag ako se radi o starijim, slabije dokumentiranim slučajevima čije su se izvorne zabilješke lako mogle "zagubiti" kroz godine.

I da završim s jednim prigodnim citatom:

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni od najprvog početka: sa mnom raste u svakom času...

10.08.2014. u 21:09 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 27.07.2014.

A Nobelova nagrada?

Danas sam razmišljao o onim dokumentima koji su mi ostavljeni na čuvanje, naravno uz uvjet da ih nikada nigdje ne objelodanim (zapravo, razmišljam o tome da ih usprkos svemu uništim - što je sigurno, sigurno je, a čujem od starih prijatelja i da se neke čudne stvari zbivaju tamo odakle sam otišao - informacije cure hoćeš-nećeš a to može imati gadne posljedice). Vidite po naslovu, radi se o Nobelovoj nagradi. Sve znamo - dodjeljuje se iznimne uspjehe ili otkrića u području ekonomije, fizike, fiziologije/medicine, kemije, književnosti, i naravno, za mir. Osim međunarodnog priznanja, nosi i financijsku dobit - račun deblji za milijun eura.

Dalo bi se razgovarati o mnogim kontroverzama vezanim uz Nobelovu nagradu, ali kako opet ne mogu u detalje, bolje da se zadržimo na naglašavanju onih par bitnih stvari koje su dostupne svakome tko zna i želi tražiti. A najviše je kontroverzi vezanih uz nagradu za književnost (naravno). Recimo, Pasternak ju je dobio 1958. i napisao dirljivo pismo zahvale, da bi je se odrekao par dana kasnije jer se bojao da će izgubiti sovjetsko državljanstvo ako otputuje u Švedsku na dodjelu (i s razlogom, bome, jer je 16 godina kasnije Nobela dobio Solženjicin koji ju je prihvatio i potom bio deportiran iz Rusije). Ivo Andrić nije radio probleme kad ga je dobio, ali je nastala velika kontroverza oko Tolkiena jer je žiri njegovo pisanje ocijenio nedovoljno kvalitetnim (a svi znamo što je Tolkien i kakvo je njegovo djelo i kakvo je nasljeđe ostavio u cjelokupnoj kulturi).

O prepucavanjima vezanim za omjer dobitnika i dobitnica Nobela moglo bi se napisati jako puno teksta (iako je to tako ne samo za tu, već i za mnoge druge književne nagrade - mislim da nagrada za znanstvenu fantastiku, SFERA, u tome možda i najbolje stoji od domaćih). Ako ih želite doznati više, bacite oko na web Bookse, ima krasan tekst

A ja ću reći još samo nešto o tzv. "hrvatskom Tolkienu" (ili "hrvatskom Andersenu", kako vam draže), odnosno Ivani Brlić Mažuranićtema su ne samo za jedan post, već za cijelu knjigu (što je, uostalom, i napravila Sanja Lovrenčić u knjizi "U potrazi za Ivanom" - toplo preporučam pročitati), pa ću ovdje spomenuti samo da ju je Akademija dvaput nominirala 1931. i 1938.g. (1937. je bila prva žena koju su primili u članstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.) Nakratko su se pojavile kontradiktorne informacije o tome da je nominirana za Nobela još i 1937. i 1935., ali s obzirom da je portal koji je naglasnije širio tu informaciju bio u najmanju ruku niskog kredibiliteta, iskreno sumnjam da je to istina - a i moji spisi to nigdje ne spominju. Kontroverzno je već to da Brlić Mažuranić nije nikad dobila Nobela, ali to je opet nešto gdje sam u napasti da kažem previše.

27.07.2014. u 18:04 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 14.07.2014.

Par napomena o mesmerizmu

Da ne idem u mnogo detalja (a i ne bih smio, valja paziti na svaku riječ, ugovor o tajnosti ipak vrijedi zauvijek...) - ali o mesmerizmu uvijek koristi reći ponešto, možda se nekome pokaže korisnim, posebno ako se susretne s nekime tko zna štogod o ovome...

Mesmerizam, preteča hipnoze, ime je dobio po Mesmer Franzu, liječniku iz Austrije iz 18. stoljeća. Mesmer je krenuo od postavke da sva organska i anorganska tijela utječu jedna na druge kroz takozvani fluidum koji se nalazi u svemu i funkcionira po principu sličnom magnetu, pa je tako svoju teoriju nazvao animalni magnetizam (danas bi tim imenom ljudi nazvali nešto drugo, ali tko sam ja da se miješam u stoljećima stare stvari?). U liječenju neuroza (naravno, što bi drugo liječio u to doba, svi su bili neurotični i histerični, takve su se dijagnoze dijelile još češće nego danas...) koristio je magnete, ali bi prvo doveo pacijente u svojevrsno promijenjeno stanje svijesti metodama od kojih su samo neke ostale zabilježene. Među ostalim, Mesmer je fluidumom nastojao upravljati putem dodira (sličnost s alternativnim metodama liječenja i orijentalnom bioenergetskom medicinom je neporeciva), te je zabilježeno da je mnoge uspješno doveo u stanje transa (praćeno često drhtavicom ili nečime što bi se moglo objasniti kao neurološki ispadi). Fascinantno, bio je vrlo uspješan i zabilježio mnogo slučajeva izlječenja, a poprilično se i obogatio (naravno da su si u 18. stoljeću dijagnozu neuroze/histerije i izlječenja od toga mogli priuštiti samo bogati). Možda je i to jedan od razloga (možda i glavni) što je tadašnja akademska i liječnička elita odbijala priznati njegove metode (oni su, ipak, liječili kojekakvim pripravcima i puštanjem krvi...) pa su ga proglasli šarlatanom na osnovi da je za "izlječenje" uvijek bilo potrebno pasti u trans. Pripisivali su, znači, sve uspješne učinke mesmerizma imaginaciji i (auto)sugestiji.

Kako su izgledali tretmani?

With individuals he would sit in front of his patient with his knees touching the patient's knees, pressing the patient's thumbs in his hands, looking fixedly into the patient's eyes. Mesmer made "passes", moving his hands from patients' shoulders down along their arms. He then pressed his fingers on the patient's hypochondrium region (the area below the diaphragm), sometimes holding his hands there for hours. Many patients felt peculiar sensations or had convulsions that were regarded as crises and supposed to bring about the cure. Mesmer would often conclude his treatments by playing some music

Kako navodi jedan engleski kroničar u opisu grupnog tretmana:

In the middle of the room is placed a vessel of about a foot and a half high which is called here a "baquet". It is so large that twenty people can easily sit round it; near the edge of the lid which covers it, there are holes pierced corresponding to the number of persons who are to surround it; into these holes are introduced iron rods, bent at right angles outwards, and of different heights, so as to answer to the part of the body to which they are to be applied. Besides these rods, there is a rope which communicates between the baquet and one of the patients, and from him is carried to another, and so on the whole round. The most sensible effects are produced on the approach of Mesmer, who is said to convey the fluid by certain motions of his hands or eyes, without touching the person. I have talked with several who have witnessed these effects, who have convulsions occasioned and removed by a movement of the hand...

Ali njegov je rad ipak zaživio dalje. James Braid je na temeljima mesmerizma izgradio hipnozu, kakvu je dalje preuzeo Freud, pa psihoterapeuti smjera kibernetike, itd. (hipnoza je, naravno, bila poznata i u orijentalnim zemljama, otkuda ju je u Europu doveo Mesmerov učenik Abbe Faria). Hipnozu u iole modernom obliku, dakle, ne bismo imali da nije bilo Mesmera.

A validacija? Biomagnetizam je poznata i dokazana grana znanosti (Mesmer nije polazio od ničega, vodio se i Newtonovom teorijom o utjecaju astronomskih tijela na plimu i oseku, dakle i na ljudsko tijelo koje je u najvećem svom postotku sastavljeno od vode). I tijekom dvadesetog stoljeća rađena su istraživanja i objavljivani radovi o postavkama mesmerizma. Naravno, moderna medicina ne priznaje mesmerizam kao niti druge alternativne metode (uz iznimku, ajde, refleksologije i akupunkture, ponegdje, u tretmanu boli), pa ne čudi da o tome ne možemo puno čuti ni čitati. No, na stranu medicina (u kojoj su Mesmerove teorije i prakse ionako neprivaćene), najveći je Mesmerov doprinos bio postavljanje temelja za hipnozu koja je koristi u nekoliko psihoterapijskih pravaca.

Kako bilo, ako naletite na vrsnog mesmerista, teško da ćete se moći oduprijeti njegovom utjecaju. Sad već plešem tankom granicom između onoga što smijem reći a što ne, ali vjerujte mi, ima ih. Koriste naprednije metode i ne treba im cijeli setup opisan u gorenavedenom citatu, ali... tu su.

14.07.2014. u 18:11 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 27.05.2014.

Uvodno

Dugo se već vremena dvoumim da li da pokrenem nekakav blog ili ne. Sve promjene koje su me u posljednje vrijeme zadesile učinile su da se osjećam, pa, ne baš zadovoljno. Jest, odluka da odem s onog posla je bila, pa, neizbježna (barem su mi tako rekli), a i zaduženje s kojim sam otišao vrlo je odgovorno, ali cijela ta relokacija i promjena životnog stila, i navika, i okružja, ma svega - sve je to zapravo dosta teško. A svašta sam doživio prije toga, tako da mi ovaj mirni život sad baš nekako i ne sjeda.

Tako da si sve mislim, da napišem pokoju?... Ionako sam si uvijek htio napisati knjigu. Dobro, neću sad ovdje baš pisati knjige, ali neke zanimljivosti koje sam prikupio u bespućima ne samo interneta, nego i svog prijašnjeg posla, valjda su vrijedne spomena. Ako vam ne bude zanimljivo, a jebiga ;) Meni je ;)

Za početak, jedna sasvim prigodna pjesma...

27.05.2014. u 02:03 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.